Privremeno udomiteljstvo

Home/O udruzi/Privremeno udomiteljstvo
Privremeno udomiteljstvo 2014-03-04T13:47:16+00:00

Šapice su stalno u potrazi za privremenim udomiteljima koji bi na određeno vrijeme pružili dom našim štićenicima. Privremeni udomitelji su drugim riječima, kako to i samo ime govori, “tete i stričeki čuvalice” peseka i maca. Najčešće takvu vrstu čuvanja tražimo za štence i mačiće, te starije i bolesne štićenike zbog slabog imuniteta, ukratko za životinjice kojima azilski život nije pogodan te šteti općem zdravstvenom stanju i razvoju.

Udruga Šapica za štićenike koji su na čuvanju kod “teta i stričeka čuvalica” podmiruje veterinarske troškove, troškove prehrane i ostale potrepštine.

Budući da mnoge simpatizere Šapica zanimaju razne informacije u vezi privremenog udomiteljstva zamolili smo jednu “tetu čuvalicu” da opiše svoje iskustvo:

“Prva iskustva privremenog udomiteljstva stekla sam 2011. i 2012. godine kada sam u dva navrata privremeno udomila po jednu malenu kujicu iz jedne zagrebačke udruge za zaštitu životinja. Međutim, kasnije sam zbog poslovnih obaveza bila spriječena privremeno udomljavati.

Vidjevši Loline slikice na Facebook stranici udruge Šapica moj dečko Kristijan i ja u listopadu 2012. godine odlučili smo ponovno privremeno udomiti. Nakon što je Lola uspješno udomljena slijedila je Tonkica koja je uskoro krenula istim sretnim putem. Trenutno privremeno čuvamo dva mala šteneta labradorića.

Privremeno udomiteljstvo, prvenstveno, kao i sve drugo u životu ima one teže i lakše strane. Peseki, najčešće, zahtijevaju veliki anganžman. Briga za zdravlje, puno pažnje, nježnosti, strpljenja… No, isto tako za sve što im se pruži ta malena stvorenja vraćaju u bezbroj puta većem obliku odanosti i ljubavi.

Doma imamo njemačku ovčarku koja je predivna, ali ona je imala sreće što nije osjetila gorki život napuštenog psa i ona nikada neće pružiti ono što udomljeni pas pruža. Teško je objasniti tu razinu povezanosti i prisnosti što se razvija s udomljenim psom i tada sav onaj trud, muka, briga, postaju zanemarujući i izbrisani jer tek za malo pružene pažnje vraćaju i daju neopisivo puno…

Kada se sve to zbroji najteže kod privremenog udomljavanja je rastanak, odnosno trenutak kada oni odlaze svojoj stalnoj obitelji. Tada se, najčešće, javlja zabrinutost za peseka, kako će se on snaći, da li će biti tužan, da li će udomitelji pružiti dobru i pravilnu skrb. Jer bez obzira na sve provjere udomitelja svi znamo da se oni sami katkad predomisle i vrate peseka i onda taj maleni kao da je vraćen na početak…

Također, kada iščekujete dolazak novih malenih nikada ne znate šta vas očekuje. Neki peseki su prošli ružne stvari u životu te se to osjeti na ukupnom stanju, vrijeme privikavanja je različito kod svakog individualnog peseka, uvijek je potrebna i zdravstvena skrb. Mogu i dalje nastaviti nabrajati zasebne sitnice koje svaki od njih treba, ali nikakav teret nije veći od pomisli da ima bezbroj predivnih dlakavaca koji su sami, uplašeni, gladni, promrzli.

I s obzirom da imamo kakve takve mogućnosti i puno ljubavi na ovakav način im barem privremeno pružimo dom. Naravno, do trenutka kada nađu srce vlasnika koje će biti samo njihovo i najbolji prijatelj do kraja…

Nema riječi koje mogu opisati trenutak kad se pesek ušuška ujutro u krevet ili kad stavi glavicu pored vaše i čeka da otvorite oči, ili trenutak kada nauči obavljati nuždu vani i prvi put vas traži van, ili kad se na nemoguće načine igra s nekakvim bezveznim komadićem papira… Bezbroj je situacija kada nam pružaju toplinu, izmamljuju osmijeh, kad im opraštate psinu jer vas milo pogledaju, kad ste im vi sve na svijetu i kad znate da malo vremena koje izdvojite za njih predstavljaju cijeli svijet. 

Privremeno udomiteljstvo je neprocjenjivo iskustvo, a osjećaj kada životinjica nađe sreću i dom ispunjava vas najpozitivnijim osjećajima!

Dunja Kolić”