Studeni je mjesec posvećen udomljavanju starijih životinja, pa tim povodom donosimo priču o Benu – udomljenom senioru koju nam je napisala njegova i naša draga I.

Ovo je Ben. Rekli su nam da je mješanac posavskog goniča. Zapravo, uopće nije bitno što je i od čega je bio “izmiješan”.

Bitno je da je Ben bio najbolji pas na svijetu iako je spadao u najmanje poželjnu kategoriju – kategoriju seniora. Da, Ben je bio stari pas. Ben je bio deda.

Točnije, Ben je bio deda kad smo ga uzeli iz azila. Imao je oko 10 godina. Možda čak i 12. Ne znamo. Nitko nije znao. Ali mi smo znali. Tj. ja sam znala. Znala sam da je on moj/naš pas čim sam ga vidjela.

Smjestite se udobno da vam ispričam Benovu priču. Kako je jedan stari, bolesni djedica postao član jedne obične obitelji, naša ljubav, sreća i radost. I kako je izravnao karmičke dugove.

Dugo smo razmišljali o tome da si nabavimo psa. Probali smo jednom s kupljenom čistokrvnom njemačkom dogom ali to nije bilo to (ne brinite, doga je nastavila svoj život u drugoj, za nju boljoj kombinaciji). A ni mi očito nismo bili spremni.
Volontirali smo u Šapici neko vrijeme i susretali se s raznim pesekima. Toliko boja, oblika, karaktera i veličina. I onda smo jedno jutro odlučili, idemo po psa.
Znali smo da ne želimo štene, nego relativno malo aktivnog, odraslog psa, mirne naravi koji se slaže s drugim psima i mačkama. ON je imao par kandidata s kojima sam se iskreno slagala, samo je trebalo vidjeti kakvi su uživo.

Prolazili smo kroz nastambu u kojoj su s obiju strana bili boxevi sa psima i kao i svaki put svi su bili na ogradi, skakučići, vjerojatno od sreće što imaju posjetioce, lajući – kao da viču: “Uzmi mene! Odaberi mene! Gle me kak` sam sladak!”

Osim jednog psa.

Bena.

Ben je jedini ležao u svom krevetiću, tih i nepomičan. Pozvala sam ga da dođe blizu. Bio je lijep, ali je djelovao poraženo. I svjetlo je bilo loše no nešto me ipak nagnalo da ga nastavim “mamiti” na ogradu.

Ustao je polako, oprezno. Kad se približio jasno se vidjelo da je – plakao.

“On ide s nama.”

Bilo je jasno kao dan. I dok je načelno meni zaista bilo svejedno kojeg psa će ON izabrati, znala sam da ću ga voljeti, i paziti i maziti i zvati ga… Bilo je jasno da, iako je ON došao izabrati psa,  na kraju je pas izabrao nas.

A i ja sam malo pomogla. Znala sam da je to – to.

Ben je imao zdravstvenih problema. Povećanu prostatu, sporije se kretao jer ga je to boljelo. A i bio je star k’o biblija.

Ben je imao društvenih problema, naravno kad je čamio u azilu, prije toga živio tko zna gdje i tko zna s kime… Nije baš bio naviknut na vodilicu. Ni na pješake. A posebno ne na bicikliste. Također, i drugi psi su mu bili na listi za odstrel.

Prostata je sanirana, Ben je kastriran i uz sveopće dobro zdravlje i dlaka mu se oporavila i bio je toliko predivan da su se ljudi za njim okretali uz uzdahe divljenja i uzvike “kako predivan pas!”. I svi su ga htjeli maziti.

I naravno da su ga mazili. Djeca, odrasli, muški, ženski – pa čak i biciklisti!

Ben je bio azilski pas, s kojim se, kao i većnom, trebalo (malo) raditi. Nikakve školice, nego prave informacije i puno strpljenja i vremena.

Ben je postao duša od psa, kojem je pod stare dane šetnju ometao samo – umor.

Dane je provodio na mjestu koje je uglavnom bilo savršenog omjera topline sunca i/ili grijanja i hladnoće poda. Budući da je živio s dvije (a zadnja 3 tjedna i s tri) mačke, naučio je da se dani krate sa što više spavanja i finim obrocima. Imao je i svog mačjeg prijatelja Slavka, frenda po boji krzna i proždrljivosti.

Jako je volio vožnju u automobilu ali je iznad svega mrzio kišu. I prskalice za vrt. Jer, kapljice znaju biti opasne.

Ben je bio s nama skoro 2 godine i gledajući unatrag na trenutke se činilo kao da je bio puno dulje jer je on bio član naše (male) obitelji, provodio je s nama svo naše slobodno vrijeme i ispunio naše živote posebnom ljubavlju. Mnogo je uspomena, neke su ovjekovječene fotografijama ali unatoč svemu tome, nije bio dovoljno dugo s nama.

Ovo je samo dio Benove priče za koji se nadam da je barem malo dočarao koliko je on bio divan i poseban pas i koliko je zapravo besmisleno diskriminirati izbor ljubimca na temelju godina. Iako bih voljela da je bio mlađi i dulje sa nama, nikad ne bih promjenila odluku.

Nadam se da će Benova priča potaknuti ljude na udomljavanje seniora, jer ako ništa drugo, takvi psi će vam biti vječno, a posebno za preostalog života – zahvalni. Kad na to još dodate ljubav i privrženost – dobili ste jack pot!

Ben je kroz naše zajedničke dvije godine dao svoje sve i postao pas kakvog samo možete poželjeti. Postao je pas za kojeg se mogu dati samo riječi hvale i kojeg se može opisati samo na jedan jedini i veoma jednostavan način – samo je jedan Ben.

Njegov odlazak je bio neopisivo bolan za sve nas, čak i za njegovog frenda Slavka koji ga je tražio mjesecima kasnije i koji je bio vidno “izgubljen”.

Benov posljednji dan s nama bio je težak i bolan ali istovremeno fascinantan na njemu specifičan način.

Jer samo je jedan Ben. ♡