sve-o-namaS obzirom na neka događanja u posljednjih par dana, osjećamo se dužnima pokušati objasniti svima neke stvari.

Počet ćemo od toga što trenutno imamo: stotinjak životinja na skrbi (oko 70 na direktnoj skrbi, ostatak pomažemo udomiti ljudima koji su nas molili za pomoć), praktički nikakvu potporu institucija, premalo volontera (trenutno 3 aktivnih), previše novih napuštenih životinja i puno premalo razumijevanja okoline.
Imamo i troškove za novo sklonište (sklonište će se izgraditi na zemljištu pokraj zagorske magistrale, pa slobodno bacite oko u prolazu da znate gdje je „silan“ novac koji „dobivamo od grada, općina i ostalih“ – ravno 1140,00 kn mjesečno od grada za zbrinjavanje životinja (izgradnja skloništa financira se isključivo donacijama), pa ako hranite samo jednu životinju možete shvatiti koliko je to smiješno mala cifra za sve što se od nas očekuje), a tu su i dozvole itd. – tko god je nešto gradio, zna o čemu pričamo), dugove kod veterinara (ne, ne dobivamo sve besplatno kako većina ljudi misli), svakodnevne napade u stilu: „a kaj vi uopće radite jer niš ne radite“ i „zašto ste vi udruga ako ne možete pomoći“ za koje uopće nemamo riječi, jako puno obaveza i nadu da ćemo ipak uspjeti (jer to je jedino što Udrugu još uvijek drži na životu).

Da, dogodi nam se da zaboravimo odgovoriti na mail (možete nam poslati ponovno u roku od par dana ako vidite da ne odgovaramo jer se u pravilu odgovara istog dana), događa se da se ne možemo javiti (nemamo jednu osobu koja bi cijeli dan primala pozive već jedna osoba radi puno više stvari istovremeno, a trenutno je u funkciji samo jedan telefonski broj) i da ne stignemo u roku odmah obaviti kontrolu uvjeta za potencijalne udomitelje.

Stalno molimo da nam se ipak pošalje mail ili da nas se kontaktira na facebooku jer nam je to najučinkovitiji način komunikacije.

Ono što nemamo: nemamo dovoljno sredstava da zbrinemo sve napuštene životinje koje naši sugrađani nemilosrdno svakodnevno izbacuju na ulicu. Samo da pitamo: koliko ih je prošlo pred koji dan pored napuštenih maca na autobusnoj stanici na Velikom Vrhu, a da nitko nije reagirao? Koliko ih je vidjelo onu strahotu kojoj je svjedočila naša volonterka? Mala maca doslovno je jela glavu druge mace. A u nama očaj i tuga jer mi nemamo kamo s tim životinjama i po milijunti put razbijamo glavu pitajući se kako ćemo i što ćemo. Ovim putem zahvaljujemo gospođi s platnenom vrećicom koja je poslužila kao rukavica da nam ljuta macane izgrebe volonterku 😉 i gospođi koja je dala hrenovke da ih nahranimo ♡
Nemamo ni potporu naših sugrađana, uz časne iznimke. Većina ljudi, nažalost, živi u uvjerenju da smo mi služba za zbrinjavanje, da smo to dužni napraviti i da za to dobivamo plaću i da dobivamo novac od grada i općina. Eh, kamo sreće da je tako…

Nažalost, mi nemamo kamo smjestiti nove napuštene životinje. Nemamo. Azil Dubravica o kojemje Udruga vodila brigu mjesecima je zatvoren. Tamo je ostalo još par psećih duša koje čekaju svoje ljude ili novi azil. Novi azil nije izgrađen. Mi jesmo registrirana udruga, ali se i s time sve svodi na to da smo tek skupina volontera (osim predsjednice Udruge koja je jedini zaposlenik, a to moramo imati).

Što trenutno radimo i kako možemo pomoći? Možemo pomoći oglašavanjem napuštenih životinja s našeg područja, osiguravanjem povoljnijih kastracija za takve životinje budućim udomiteljima ili privremenima i osiguravanjem nešto nižih cijena liječenja ukoliko je liječenje potrebno. Kad god možemo, pomognemo i s hranom i plaćanjem barem dijela troškova liječenja životinje, pogotovo u slučaju gdje nalaznici to ne mogu napraviti. Također pokušavamo provoditi akciju „Uhvati – steriliziraj – vrati“ za slobodnoživućemace (ne znamo kako će taj dio završiti jer nemamo sredstava za to; prioritet je izgradnja skloništa, ali ako dobijemo koju namjensku donaciju, rado ćemo je utrošiti na kastraciju uličnih maca).

Što trebamo? Trebamo u prvom redu ljude (ispričavamo se ako se nekome zainteresiranom za volontiranje nismo javili, pošaljite nam opet mail ili nam se javite u inbox). Trebamo volontere koji bi preuzeli dio posla na sebe (ukoliko netko ima iskustva s kontrolom uvjeta i da je voljan pomoći, neka nam se hitno javi jer tu smo trenutno najslabiji, ali ima i drugih poslova koje treba obavljati) jer sami ne možemo sve, a svi se ljute zbog čekanja.
Trebamo uvijek i donacije, ali to već znate.
Trebamo također i razumijevanje, strpljenje i potporu, pogotovo od naših sugrađana.
Vjerujte da nam nije lako, ali nema smisla da vam to svaki dan govorimo.

Za kraj smo ostavili još par opisa naših svakodnevnih neugodnih situacija:
1. Javi nam se vlasnik/ca kujice/mačke koja je upravo imala leglo i traži od nas da uzmemo mlade jer će ih se u protivnom „riješiti po kratkom postupku“, na ponuđenu povoljniju ili besplatnu kastraciju dobivamo odgovor da ga/ju to ne zanima. Mladi moraju otići odmah jer ih više ne može trpjeti i čekati da se udome
2. Zovu nas sugrađani i govore kako su „tu i tu pronašli mačku/psa“ i traže od nas da po životinju dođemo, vodimo je na očitanje čipa (oprostite, ali ako je životinja nađena par metara od veterinarske stanice ili i sami imate prijevoz, što Vas sprječava da Vi to obavite?), ako čipa nema da ju odmah uzmemo i udomimo (iskreno, još samo u frižiderima ne držimo životinje, naši domovi puni su životinja koje čekaju udomljenje/izliječenje)
3. Zovu nas „udomitelji“ koji žele životinju staviti na lanac, zatvoriti u box i tome slično, pa se još izderavaju na nas i vrijeđaju nas jer „ne posvajaju dijete“ (u pronađene životinje previše se ulaže i pritom ne govorimo samo o novcu da bismo si dopustili dovoditi ih u situaciju potencijalnog zlostavljanja)
4. Javljaju nam se ljudi koji pitaju otkud nam pravo da se nazivamo udrugom i što mi uopće radimo ako im se, ne daj Bože, ne stignemo odmah javiti ili im ne ponudimo pomoć kakvu su očekivali

Na posljednje možemo samo reći: pogledajte naše albume s udomljenim životinjama, sjetite se azila Dubravice dok Udruga nije preuzela brigu o njemu i svih psećih duša koje su bez razloga otišle iza duge, pogledajte albume naših životinja za udomljavanje…
Uz sve to, dragi sugrađani, pogledajte ulice oko sebe i sjetite se koliko puta je Udruga Šapica došla i pokupila psa/macu koju su neki drugi vaši sugrađani izbacili na ulicu. Sjetite se koliko su puta volonteri Udruge Šapica (i stari i novi) po snijegu, kiši ili žegi tražili životinje koje nalaznici nisu mogli čak niti nakratko zadržati da nam barem malo olakšaju brigu o tim istim životinjama. 3 ljudi ne može ispraviti ono što deseci, ako ne i stotine, naših sugrađana radi… Ne možemo sami.

P.S. Imamo i FB albume s računima, pa možete vidjeti na što se donacije troše.